Petak , 22. Juni 2018.
Naslovnica / Aktuelno / Hejteri, tražite oprost!

Hejteri, tražite oprost!

Jedan od najboljih osjećaja u životu je kada u raznim diskusijama zauzmeš stav koji zajedno s tobom dijeli manjina i kada poslije, nakon što se ispostavi da si bio u pravu, možeš oponentima reći: “Jesam li vam rekao!?”

Još u ljeto 2013. godine, dan-dva prije imenovanja Tate Martina za trenera Barçe i godinu dana prije nego je postao trenerom Barcelone, napisao sam kolumnu u kojoj sam pokušao obrazložiti zašto je Luis Enrique najbolje rješenje za trenera Barçe (LINK). Nakon noćašnje pobjede otpisane Barcelone otpisanog Luisa Enriquea Martineza nad Paris Saint-Germainom, koja predstavlja najveći preokret u utakmicama eliminacione faze evropskih kupova od njihovog utemeljenja 1955. godine, sa nikad većim zadovoljstvom svima onima koji su osporavali asturijskog stručnjaka mogu reći: “Jesam li vam rekao!?”

Posao fudbalskog trenera je težak. Danonoćni rad, život pod izuzetnim pritiskom uprave, medija i navijača, izloženost stresu, izazovi u komunikaciji s novinarima ali i vlastitim, često razmaženim i umišljenim igračima, predstavljaju samo dio onoga što trenerski posao čini teškim. Biti trenerom Barcelone je još teže. Mnogostruko. Ko ne misli tako, neka pronađe drugog fudbalskog stručnjaka čija se fizionomija, posebno lice, više izmijenilo nego što je to bio slučaj s Pepom Guardiolom u periodu 2008-2012 ili kao što je to slučaj s Luchom od 2014. na ovamo.

Posao trenera posebno otežava sljedeće: kada ide dobro, trener je zadnji kojem se pripisuju zasluge, naročito u ekipama poput Barcelone gdje se trofeji pripisuju igračima, ali nikako trenerima; no kada rezultati nisu po mjeri, svi kude trenere, pa se tek onda poneko sjeti igrača, pri čemu oni najbolji obično ostaju zaštićeni kritika kao polarni medvjedi. S takvim iskustvom se Luis Enrique susreće od preuzimanja kormila Blaugrane sve do danas, naročito posljednjih mjeseci.

I nakon trijumfa nad Paris Saint-Germainom, koji se valjda doživi jednom u životu, ili vjerovatnije nijednom, slavu će pokupiti igrači. Neymar je doista bio fenomenalan, lider preokreta od velike borbenosti u hororu na Parku Prinčeva do neupitne volje i želje u revanšu čak i u trenucima kada se činilo da su svi izgubili nadu. Sergi Roberto je zaslužio biti opjevan za gol kada je semafor prikazivao 94 minute i 39 sekunde igre na jednak način kao Juliano Belletti zbog gola na Stade de Franceu protiv Arsenala ili Andres Iniesta zbog golčine Chelseaju na Stamford Bridgeu.

Pored svih zasluženih hvalospjeva na račun igrača, malo ko će se sjetiti čovjeka koji je arhitekta ove Barçe, svega dobrog i svega lošeg što ona nudi i jedinog čiji je posao sve vrijeme na kocki. Lucho je prvi i jedini trener Blaugrane koji je nakon osvojene trostruke (ili da budemo precizniji peterostruke) krune osvojio dvostruku. U Barçin stil beskonačnih dodavanja ugradio je do tada neviđenu efikasnost prilikom izvođenja prekida i izuzetno ubitačan kontranapad. Oformio je najbolji napadački trio u historiji igre. Barcelona pod njegovim vodstvom ima najveći procent pobjeda u svojoj historiji i srušila je brojne rekorde po broju postignutih golova.

Većini to nažalost nije dovoljno. Nakon svakog kiksa odmah se našao na nišanu hejtera, naročito nakon debakla u Parizu za koji jeste snosio dio krivice, ali svakako nije bio glavni i pogotovo ne jedini krivac (LINK). Pa ipak je nakon susreta stoički preuzeo krivicu na sebe, ali i dao sljedeću izjavu koju su mnogi ocijenili kao ludost, možda čak i kao bezobrazluk, a koja će sada biti zlatnim slovima upisana u anale Barçe: “Ako nama neko može zabiti četiri, možemo i mi njima šest”. Uz to je sa Luisom Suarezom napomenuo da se “utakmice igraju 95 minuta”.

Demoliranje PSG-a je najveća pobjeda Barcelone koju sam vidio otkako sam počeo pratiti klub 1991. godine. Nije ona najznačajnija jer nije donijela trofej. Nije ni najspektakularnija jer igra nije bila na nivou Cruyffovog razvaljivanja Reala od 5:0 1994. godine ili Pepovih trijumfa nad istim protivnikom 2:6 ili 5:0. Igra nije bila ni na nivou Luchove pobjede na Bernabeu 0:4. Ali je najveća jer je ovo pobjeda u koju skoro niko nije vjerovao, pobjeda koju u svom životopisu najuspješnija generacija kluba do današnjeg dana nije imala iako je osvojila sve što se moglo osvojiti. Najveća je jer predstavlja preokret koji evropska takmičenja nisu vidjela od svog utemeljenja. Najveća je jer Barça u svojoj kruni ima remuntadu kakvu je do jučer mogla samo sanjati.

U tu malo vjerovatnu pobjedu nije skoro niko vjerovao, no više nego iko u preokret je vjerovao on. I kako ništa u životu nije slučajno, za ukupnu pobjedu je trebalo šest golova koliko je Luis Enrique najavio, za konačni preokret je trebalo 95 minuta koliko je Luis Enrique nagovijestio. I opet, kako ništa u životu nije slučajno, pobjedu je donio dečko u kojeg je toliko vjerovao zbog čega su kritike i pljuvanja trpili i Lucho i Sergi Roberto, dečko kojeg je uveo s klupe da bi donio promjenu (i to kakvu promjenu na kraju!).

Stoga, kako god ova sezona završi, a sada svi vjerovatno vjerujemo da će završiti još jednom trostrukom krunom kao idealnim oproštajnim poklonom za asturijskog stručnjaka, ona će ostati obilježena najnevjerovatnijom i najneočekivanijom pobjedom u historiji Barcelone ikad. Preokretom nakon kojeg konačno i Golden State Warriorsi i Atlatna Falconsi mogu spavati mirno jer napokon je neko u vrhunskom takmičenju ispustio vodstvo naizgled i veće od onog koje su prokockali oni.

Nakon pobjede nad francuskim prvakom koji se pokreće na katarski pogon, Lucho je izjavio: “Ovu pobjedu poklanjam svima koji su vjerovali da možemo preokrenuti rezultat nakon poraza od 4:0. Ova pobjeda je za sve one koji su vjerovali u ovu ekipu.” Ja bih dodao, više nego za bilo koga drugog, ova pobjeda je za sve one koji su vjerovali u ovog trenera i njegove odluke. Oni ostali, koji su do sinoć bili u većini, neka traže oprost.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *