Petak , 22. Juni 2018.
Naslovnica / Aktuelno / Propast jedne vizije

Propast jedne vizije

Barcelona ima novog trenera.

Ne znamo, doduše, tko je on ni kada će njegovo ime postati javno, ali Luis Enrique neće voditi Barcelonu u idućoj sezoni. Nije Lucha ukopao samo ovaj poraz, niti činjenica da La Liga polako bježi iz ruku, nego to što Barcelona izgleda prilično loše na terenu, toliko da nijedan trofej to ne bi mogao kamuflirati. Otprije se znalo da mu ugovor ističe na ljeto, a obje strane su odugovlačile s potpisom. Kao da je trebao jedan upravo ovakav poraz da se odluka sasvim prelomi. Jednostavno, došlo je do zasićenja, a Barcelona treba nove ideje.

Ako analiziramo utakmicu dolazimo da jednostavnog zaključka – PSG je u svim aspektima igre demolirao Barcelonu. Fantastično pripremljena utakmica maestralno je realizirana. Do susreta u Parizu Unai Emery je imao samo jednu pobjedu u 23 utakmice protiv Barcelone. Međutim, savršeno dobro je poznavao suparnika i savršeno je pripremio svoju momčad koja je bila spremna na sve varijacije u igri.

Na početku utakmice bilo je ključno razbiti Barcelonin ritam visokim presingom.

Nije tu PSG napravio ništa revolucionarno. Svaki trener zna da je Barceloni potrebno oduzeti tempo u igri i onemogućiti je da uspostavi posjed lopte, a s njim i dominaciju u igri. Međutim, ako se prema zadnjoj liniji izađe s pet ili šest igrača, to je suicidalno jer se ostavlja Lionela Messija, Luisa Suáreza i Neymara u situaciji gdje ih je nemoguće duplirati, a samim time i čuvati. Stoga, Emery je svojoj prednjoj liniji dao vrlo težak zadatak. A ona ga je odradili perfektno.

Isplanirano je da se krilni igrači pozicioniraju tako da čuvaju stopere, a položajem svog tijela blokiraju mogućnost dodavanja prema beku. Stopere mogu staviti pod pritisak, dok je jedini put prema bekovima koji su u njihovoj ‘sjeni’ visoka lopta koja je sporija i koju treba primiti – a tako se teško može napraviti višak, jer su uvijek dovoljno blizu da pritisnu bekove po primanju. Edinson Cavani brani dodavanje prema Sergiju Busquetsu i istovremeno istrčava prema Marc-Andréu ter Stegenu i prisiljava ga na netočno ispucavanje. Dakle, tri igrača prednje linije su toliko disciplinirana i savršeno postavljena da bez problema kontroliraju šest igrača Barcelone. To znači da PSG ima dovoljan višak ljudi na svojoj polovici za kontrolu trija MSN, čak i ako Marco Verratti striktno markira Andrésa Iniestu visoko na terenu.

Drugi su obrambeni zadaci bili onda kad je Barcelona uspjela izaći i stabilizirati posjed.

PSG bi se spuštao u kompaktni blok na svojoj polovici, držeći dvije linije u formaciji 4-4-2 ili 4-5-1. Jednako kao i u primjeru presinga, PSG je bio orijentiran na zatvaranje opcija koje Barcelona obično koristi kako bi slomila duboke obrane. Suárez između linija, Messi i Iniesta centralno, Neymar i Jordi Alba visoko – mehanizam koji se oslanja na čistu kreativnu kvalitetu trojca MSN, Inieste i kvalitetu jednog od najboljih lijevih bekova na svijetu. Međutim, to sve funkcionira jedino ako lopta zaista može doći do Messija ili Inieste. PSG je to onemogućio, a Barcelonine zvijezde se nisu baš pokidale od truda.

Blaise Matuidi je često bio svega par metara od Messija i njegovim kretanjem formirala se obrana PSG-a. Rotirajući prema lopti, rotirao se i ostatak prednje linije PSG-a. Ponovo, jako disciplinirano, taktički savršeno i fantastično precizno. Messi je zatvoren u trokut između Matuidija, Juliana Draxlera i Verrattija, dok Cavani striktno markira Iniestu koji je ionako predaleko od igre.

Ostatak Barceloninih igrača je potpuno statičan; nema otvaranja, rada bez lopte i pokušaja stvaranja koridora za dodavanje. Zadnja linija PSG-a jedva da je potrčala, dok su Verratti i Adrien Rabiot kontrolirali igru s nevjerojatnom lakoćom. Busquets nema izbora, mora poslati dugu loptu prema Jordiju Albi. Pa iako naizgled ima prostora na lijevom krilu, ponovo vrijedi ista logika kao i kod presinga: visoka lopta je sporija, a treba je i primiti. Lopta putuje 40 metara lateralno, a osvaja se jedva nekoliko metara prostora vertikalno. Dotad će PSG opet rotirati prema lopti i uhvatiti Albu u presing zamku.

Barcelona je bila potpuno nedorasla. Na stranu to što nije mogla stvoriti šansu, u obrani je izgledala jednako troma i bezidejna kao i u napadu.

Čitavu je utakmicu PSG stvarao probleme spuštajući Ángela di Maríu centralno u prostor između linija i prisiljavajući Busquetsa da ga blokira. To je otvaralo prostor za osovinu na lijevoj strani, gdje su Matuidi i Draxler konstantno napadali između beka i stopera.

Kod trećeg gola vidimo opet sličnu situaciju.

Matuidi i Draxler imaju višak oko Andrea Gomesa, tako da Busquets i Sergi Roberto moraju napustiti svoje pozicije i pomoći suigraču. Stavljaju Matuidija pod pritisak, ali on izbjegava presing zamku. U cijeloj situaciji je ključno što Iniesta, Messi i Gomes statiraju. Layvin Kurzawa napada ogromni prostor koji je otvoren na centru terena, Matuidi samo gura loptu i PSG ima čistu kontru. I drugi bek Parižana dolazi visoko, odvlači Albu i Di María ima neometan udarac s ruba kaznenog prostora.

I to je otprilike ilustracija svega što je pogrešno kod ove Barcelone, to je uzrok zašto Enriqueov ugovor nije produžen.

Imati trio MSN znači pobijediti u nevjerojatnoj količini utakmica samo činjenicom da su tu i da igraju nogomet. Naravno, logično je u određenoj mjeri čak podrediti momčad takvim genijalcima. No, u svojoj suštini nogomet je još uvijek timski sport.

U najavi utakmice s Manchester Cityjem pisali smo kako je Barcelona u krizi identiteta. City je pobijedio u toj utakmici, ali rezultat je manje bitan, dugoročni zaključci imaju veću težinu.

Barcelona je moćna, ima fantastičnu individualnu kvalitetu, ali to nije više momčad u kojoj svi igraju nogomet po principima pozicijske igre i kroz mehanizme oslobađanja prostora. Nitko nije favorit protiv Barcelone – ali ako prednja linija ne igra presing, momčad je ranjiva. To je dokazao PSG, ali i City.  Di María ne daje gol, jer su Busquets ili Gerard Piqué pogriješili. On daje gol jer Messi nije ispratio svog beka, jer Iniesta nije pokrio centralnu zonu i jer je Alba morao reagirati s obzirom na to da ni Neymar nije ispratio svog beka.

Podrediti momčad najboljem triju na svijetu? Svakako. Međutim, ako će momčad ostatak vremena igrati bez četiri igrača treba li se čuditi ako fantastična momčad kao što je PSG deklasira ovu šestoricu koja se brane?

Luis Enrique definitivno nije sam vrh trenerskog svijeta. Osvojio je tripletu, a onda i dvostruku krunu, ali svejedno ga nitko nije smatrao top trenerom. Posao je dobio jer je bio dio Barcelonine kulture i to zapravo nije čudno jer upoznat je s načinima rada, sistemom i tradicijom. Upoznat je s identitetom momčadi i samog kluba i nakon nekoliko brzih promjena na klupi Barceloni je trebala stabilnost.

Enrique je radio odličan posao, a to pokazuju i trofeji koje je osvojio. Razumijevanje svoje uloge je bitno u svakom poslu, posebno u nogometu. Shvaćao je kako je doveden da radi sve one sitne prilagodbe koje treba obaviti da bi tako moćan stroj funkcionirao, da bude garancija stabilnosti. Dobio je Suáreza i uspješno ga je uklopio u momčad, a to je vrlo podcijenjen uspjeh. Takvo pojačanje mijenja i hijerarhiju momčadi i konture igre, a on je to uspio izbalansirati. Ispravno je dozirao minutažu, korigirao je uloge nekim igračima, dobro je pripremao utakmice i snimao suparnike.

Međutim, stvari su nekako krenule linijom manjeg otpora, stabilnost je dovela do zasićenja i Enrique nije znao reagirati. Negdje putem, Barcelona je izgubila svoj identitet zbog kojeg je Lucho i doveden. Malo ironično, zar ne?

Barcelona treba remont i to je svima jasno. Čovjek kojeg trebaju za potpuni povratak korijenima nije dostupan; on temelje kulturi postavlja na nekim drugim, ponešto kišovitijim meridijanima. Na početku nove sezone Messiju i Suárezu će biti po 30, dok će Iniesta navršiti 33. Približavaju se kraju karijere, ali su daleko od gotovih, te Barcelona može komotno pokušati s još jednim prijelaznim trenerom, nekime iz obitelji tko je upoznat s kulturom. Trio MSN i dalje je jako dobar kamen temeljac momčadi, usprkos što će njegove dvije trećine ugaziti u četvrto desetljeće života.

Samo, utakmica s PSG-om je upozorenje. Nije loše graditi sistem igre oko MSN-a. Međutim, Més que un club nije MSN, problematično je kad oni postanu sistem sami za sebe. Barceloni treba igra u kojoj će sudjelovati čitava momčad, i to u oba smjera. Barceloni treba buđenje, duh Cruijffova totalnog nogometa koji naučava da je nogomet timski sport. Més que un club je identitet, način razmišljanja iz kojeg onda dođe i sam rezultat.

Barceloni trebaju ideje i – PSG-u hvala – novi trener.

Članak objavljen uz dozvolu autora, Mihovila Topića. Izvorni članak objavljen je ovdje: http://telesport.telegram.hr/analize/propast-jedne-vizije/

Zahvale i za administratore Facebook stranice Baraž (https://www.facebook.com/magazinBaraz/)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *